PRAZAN SAM

            
Prazan sam - kao pučina prekrivena sjetom prostranstva i nestajem polako - kao horizont ispunjen purpurom prolaznosti i nadom da ogledalo noći u svoj odraz ne stavi naličje sna, nego hiljadama zvijezda prekrije ovo malo neba - iznad naših glava, ludih glava koje očima - slušaju ušima - govore ustima - gledaju ...
Prazan kao pučina

i pun kao tuga,

nestajem slušajući, gledajući, govoreći

u gluhoći, sljepilu, njemosti ...
Prazan kao pučina

i pun kao tuga...
	

januar 1996.godine
 



            
 
 
 
 
 
 
 
 
ROĐENDAN



Upišu datum ... nek se zna

i opet čovjeka ograniće

između dva trenutka:

postanka i nestanka.
Čemu te silne granice

kad je sve bezgranično

do rođenja i poslije smrti,

a ono između - što zovu život

je tek trenutak u kojem

svoje postojanje potvrdimo

sa par osmjeha - onih koje volimo

i par suza koje poklonimo

u zamjenu za riječi.
 
Rođendan -

rodi se sa tobom

i poveže nit - da život traje

Rođendan - novo rođenje sprema

da novoj smrti nadu daje.
 


		28.septembar 1995.godine
 


            
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
REĆI ĆU TI...



Reći ću ti kako se zovem

i koliko sam sretan što će šapat

tvoje nostalgije slagati mozaik mog imena

u vremenu koje smo zarobili i okovali,

dok su nam poljupci odjekivali

ovom tišinom - zvanom život.
Reći ću ti svoje ime,

nek te ispuni zaboravom i moj lik u

tvoju sjenu nek pretvori,

kao tihu većer u predvećerje dana

zvanog - dan kada sam te sreo.
Reći ću ti kako se zovem

i slobodno izgovori tu izmišljenu ćaroliju

kojom se raspoznaju gluhi,

izgovori i zaboravi ... i:

zaboravom svojim rodi me u sebi,

bez rijeći, moje ime izgovaraj:

jedino ljubavlju svojom.



16.septembar 1995.godine








 
 
 
VRATA NEBESKA





Ko li je izmislio da postoje

vrata nebeska - da se pitamo

kako treba pokucati i

koliko puta - da nam ih otvori

neko koga nikad vidjeli nismo

i da stupimo negdje

odakle nikad niko nije došao.
Ko li je izmislio i rekao

da se nadamo

uvijek onom nedostižnom, nestvarnom

i vječno da tražimo - ono iza.
Ko li je rekao - baš me briga

ali,

briga me je i pomalo strah

što sam na putu da pokucam

na vrata nebeska.



septembar 1995.godine






































DA LI JE ISTINA





Idem ... i poneki korak mi pobjegne

i šta da radim - nego da slavim

što je baš taj korak - taj koji me vuće

ka tebi, ka meni, ka nama ...
Idem ... i sapletem se o raskršće

i saznam da je put pravi ili krivi

tek kad shvatim koliko sam sretan

na izabranoj stazi.
Idem ... i znajući da sanjam

ne bojim se buđenja

jer, biti budan nije ništa do -

varati snove, koketirajući sami sa sobom.
Idem ... idem i idem ...

i bitno je da ne stanem

jer život je pokret

kojim saznajem

da li je istina - da se umrijeti mora.



                         14.septembar 1995.godine













 
 








 
 







DA LI JESAM







Ja ne mogu reći

da li je taj kamićak

o koji sam se sapleo

na putu istine - laž

ali znam da padom

bol mi podari života draž

i ne pamteći vrijeme

koje sam proveo u lagodi

gordog pitanja:"Da li jesam?"

nikad ne saznadoh

ni: ko sam? ni: gdje sam? 



08.septembar 1995.godine









 
 
 
 
 
 
 
 



 
 

MOJ PRIJATELJU





E moj prijatelju,

koliko je dana koje pamtimo

a koliko onih koje zaboravu molimo

i koliko mi to istinski živimo,

ne vremenom - nego sjećanjem:

jer, ako zaboravimo sve loše

i pamtimo dobro - onda smo živjeli

tek par trenutaka, kao ushićenje

tek par dana, kao san

tek koju godinu, kao poklon ...
E moj prijatelju,

nije li dugo - zaboravljati

nije li kratko - biti živ?



18.avgust 1995.godine









 
 











































POSTOJI PUT









Postoji put, popločan koracima

oivičen željama i nadom

i preprekama zvanim - mogućnost,

put kojim hodimo, vođeni istinom

zvanom: SUDBINA.
Ja sam tvoja sudbina

rođena da bi ti mogla biti moja.



11.avgust 1995.godine
























































































GLEDAJ ME







Gledaj me,

ja sam dio ovog vremena

kao boja na slici umjetnika

koji je rat slikao u roza ...



09.avgust 1995.godine







































































































  NOĆ PRIJE ODLASKA NA FRONT





Većeras sinovi odlaze

Većeras prijatelji spremaju svoje želje

i pakuju ih u kofer uspomena ...
Većeras
Hiljade molitvi teku prema Bogu

i sljevaju se u rijeku šutnje i nade ...

Većeras horizont blješti odsjajem obećanja

koja daju izvjesnost povratka i

ponovnog viđenja, ponovnog...
Većeras sinovi odlaze,

ostaju pitanja i

neka nova ro|enja

Većeras ...



09.avgust 1995.godine
































































































 ŽIVIM





Ja šaljem poruke, uporno

trudim se da me čovječanstvo shvati,

a sam sebe ne razumijem.

Ja pjevam pjesme, glasne

očekujući hor planete da uspava svemir

a sam sebe ne čujem.

Ja gradim kuće - kao iz bajke

i pozivam sve hrabre prinčeve - od istine

i prelijepe princeze - od nježnosti

da poljupcem pretvore mržnju u ljubav,

a sam stojim na ruševinama.

Ja stvaram pitanja o čovjeku

i molim čovjeka za odgovor,

a još ne shvatam, da je čovjek izmišljen

da bi postojao dobar razlog za opravdanje.

Ja srećom kitim tugu

ukrašavam istinu kitnjastom laži

ja ponekad ... ja ...
Sad šutim i

počinjem razumijevati,

čujem, ne kitim i

jednostavno: živim!



24/25.juli 1995.godine



























































 
LAGANO





Lagano i lagano

i čini mi se: još lakše

pjevam pjesme,

pisane - ne kao namjera

nego uhvaćene u zamku trenutka ...
Lagano ... lagano živim

i sve brže i brže umirem.



23.juli. 1995.godine









































































ZA MNOM





Za mnom, stope moje

za mnom,

bez sumnje u staze sudbinske

mi pregazit moramo naš put.

Za mnom, stope moje

nekad je blato čistije od kamena

a zemlja viša od neba

nekad ...
Za mnom misli moje

ne žurite ispred mene, ne žurite

i ne pretvarajte se u riječi

nego plašt šutnje ogrnite

i lagano, iza mene

prođite kroz ovaj mrak ...
Za mnom kreni, za mnom

ljubavi moja i, čuvaj me

a kad dođem do kraja

čekaj me na žalu mojih snova, čekaj ...

Za mnom, za mnom

za mnom ...

O Bože, ko će ispred mene!



14.juli 1995.godine













































































 
BEZ MENE



Bez mene

i dalje će proljeće da otapa snjegove

i jeseni kite u zlato - ljeta

bez mene ...

kiše će opet skrivati suze

i sunce voditi ljubav s mjesecom

bez mene ...

bez mene, sve će biti isto

osim što mene biti neće ...



16.juni 1995.godine





































































































 
STOJ I GLEDAJ



Stojiš i gledaš ogledalo prošlosti
uokvireno zlatnim okvirom uspomena i sjedim poljupcem sadašnjosti šalješ mi likove zaljubljenih sjena.
I šutiš ... Pa, riječ izgovorena nije tajna

Samo tišinom pogleda, ljubav budiš

Nebo u tvojim očima - kao priča sjajna

šapuće mi poljupce, kao da me kudiš.
A moja duša, kao mangup punoljetan

Obećava ti zvijezde, misli što plamte

Rodiš se da ljubiš i da budeš sretan

Da druge pamtiš i da drugi te pamte.
Stojiš i gledaš ... I ćutiš

sam kao sunčev zrak, kao duga

i mučiš me ljubavi, mučiš

jer u tebi, a ni u sebi 

ne nađoh nikad dobrog druga.



29.decembar 1994.godine





















































































 





 
EH DA JE





Eh, da mi je dušu, kao

ruke u džepove staviti

pa ne znati,

dal' sam ustao ili pao

i svaki dan života - smijehom slaviti.
Da mi je oči zatvoriti

kao kad pada noć

pa snovima ploviti, ploviti

novim istinama u dubine poć'.
I ne slušati, jednostavno

zaroniti u dubine, što se zovu muk

ništa ne bješe tako davno

da ne pamtimo ljubavi zvuk.
Eh, da mi je, ali nije

zvao bih se svemir

što to čovjek krije -

prevrtljivu laž i istine nemir.



25.decembar 1994.godine























































































* PRIJATELJU *



Prijatelju moj, nada je spas

iako ponekad kao laž zvuči

poslu{aj svog dalekog eha glas

ne daj da sumnja tijelo ti mući.
I nije istina sve što razum kaže

to je privid snova - da živimo vječno

smijuć se, plaćući - čovjek laže

sam sebe, da živjet će srećno.
Jer sreću je čovjek izmislio sebi

Kao i laž da služi mu spretno

i nikad se smrti bojao ne bi

da rođenje nije proglasio sretno.



18.decembar 1994.godine































































































 *   *   *

Gledam djecu i 

ona gledaju mene ...
Osjećam, hoće mi reći i govore:

"Zaustavi ovaj rat, TI o veliki,

moćni, zreo čovječe!"

A ja ...

Grlim svu ljubav djećiju

i bez odgovora - ni sebi

ni njima,

bježim u svijet velikih laži

 i malih istina,

bježim i osvrćem se,

zaustajkujem i molim:

"O djeco, pomozite,

pomozite nam da očistimo gole duše

prljavih godina i zrelih grijeha,

pomozite da lutanja prestanu,

pomozite da spoznamo da istina nije

iskustvom rođena - nego sahranjena

i odgovor življenja jeste

samo u snovima dječijim.
Gledam djecu i

ona gledaju mene ...
Sagnuh glavu, čućnuh i zaplakah

bespomoćno savladan milovanjem

dječije ruke koja me je tješila

svojim suzama i riječima:

"Ne plaći, odrasli to ne rade

to mogu samo djeca, jer

jedino njihove suze su istinite ..."
A naša laž - lažno priznade da je laž.
Više ne gledam djecu, nego

zajedno sa njima - gledam velike ...

04.novembar 1994.godine





























































































      LIST DUŠE



List duše

ispisan vrelim slovom tegobnim

uklesanim patnjom nastanka

i postanka i prapostanka.

List duše

smrznut, opao i ne znade

dal' je jesen za jesen

ili je proljeće za proljeće

dal je cvjetati ili šutjeti

dal' smijati ili plakati ...
List duše

kao deset božijih zapovjesti

u prah pretvoren

bez vjere i nevjere

bez obličja i mjere

bez početka i kraja ...
List duše

istrgnut iz sna

treperavo pade u bunar duša

i pokrenu hiljadu poljubaca

u jauk nestanka.
List duše i jesen ČOVJEČANSTVA.



23.oktobar 1994.godine













 
 
 
 
 
















PRAH RIJECI





Prah riječi ... prah

što htjedoh reči, što htjedoh?

O Bože, kakav je to strah

dok govorim - što reći ne smjedoh?
Misli njeme, kao pustinja kad mre

Jedini znak života - suza koja kliče;

Ah ... poslednji uzdah je sve

što istina rodi, dok samrtno viče:

šta je crno - a šta bijelo!

šta je dan, šta li noć!

Čovjek je samo njegovo djelo

i ono malo ljubavi što osta

dal' u njemu ili iza njega

drhtajem svakim osjeća dva gosta:

rođenje - kao početak svega

i smrt - kao kraj vječnog bijega.
Prah riječi ... prah

Raznio vjetar, vremenom nošen

osjetih misli dah

i nestadoh - postojanjem pokošen.



06.oktobar 1994.godine





















 


















 
ONO IZMEDJU



Pogledaj gore, dno bestidno

izvilo je kičmu vremena

postankom prijeti svakom nestanku

i grohotom zvijezdanog plača

žali za dubinama kolijevke,

uzglavlju rođenja čupa snove.
Pogledaj dole, visina bešćutna

polegla kao tišina

muzikom opijena,

rastrgla okove šutnje

pa prijeti li, prijeti

svakoj misli - riječ zakovala

kao raspeće da je nosi

dok krvavim stopama cijeliva puteve

onog što bješe i onog što će biti.
Zažmuri, ne gledaj

ono između - oko ne trpi.

To grč je nakovnja

To cik je vode užarene

To smijeh je umirućeg

To plać je živog

To smrt

je rođena

To život je umro.
Zažmuri, ne gledaj

to je ono između

to je ono što se zove:

ČOVJEK ...



30.septembar 1994.godine















 
 












 
 *   *   *



Evo me! Spreman sam

da primim sve laži

uzidane u vaše istine ...
I ne pitajte:"Da li boli?"
BOLI,

što gledajuć u oči

ne poštujete bistrinu istine.
I ne pitajte:"Da li vrijeđa?"
VRIJEĐA,

što mutite blatom vašeg samoljublja

vrelo duše svemira.
I ne pitajte:"Ko smo...?"
Nas nema,

postoji samo vječno sanjanje

da isplivamo uz vodopad protivriječja.

Postoji samo rođenje

da služimo svojim zabludama.

Postoji samo smrt

da pokopamo svoje greške.
Evo me! Spreman sam ...

I ne pitajte zašto mi to treba,

nego

udarite jako i složno i 

vidjet će te:

Da ste svi u meni.





25.avgust 1994.godine













 
 
 
 












 
 *   *   *



Da li ja to plačem ...?
Noćas mi duša niz grlo teće

kao niska bisera niz tvoje grudi

Noćas mi misli prazninom zveče

Tihim šapatom, ponoć mi se nudi.
Noćas je mjesec zagrlio planetu

Srebrnom paućinom ispleo je niti

Ima li išta ljepše na svijetu

od noći objesne - kad srebrom se okiti.
A ti ... Gdje si?

Iza koje sjene ploviš ovo noći

Punim nebom - valova ponoći

rasule se žmirkave, zvjezdane oči.
Dođi ...! Lepršavo se spusti

kao tanana nit jave i sna

šta je to plač - do pusti

jecaj između vrha i dna.
Noćas mi duša niz grlo teće

kao niska bisera niz tvoje grudi

Noćas mi misli prazninom zveče

Tihim šapatom ponoć mi se nudi.
Da li ja to plačem ...?



14.avgust 1994.godine

































             *   *   *



Čovjek je san ... nećiji san

nedosanjano savršen, kao praznina

i sve što ima - to je noć i dan

i odjek pogleda u ogledalu daljina.
Čovjek je pitanje - ne bez odgovora

Čovjek je odgovor sa hiljadu pitanja

i njegova mora je što mora

sa ognjišta u beskrajna skitanja.
Čovjek je ljubav ... ili bar pokušaj

Čovjek je sve - početak i kraj

Zašto je Bog sakrio očaj

u snovima čovjeka, kao svoj beskraj.
I čovjek je ...

O Bože, šta je to čovjek?

Dal' je to kazna ili stvaranje

ili je samo lijepih riječi odjek

kao vjećno uzimanje i vjećno davanje.
Čovjek je san ... nećiji san

sanjan - nedosanjan, kao praznina

i sve što ima - to je noč i dan

i odjek pogleda u ogledalu daljina.



12.avgust 1994.godine









































*   *   *

Šta si ti?

Ko si ... Gdje si ...?

O bože moj,

koliko treba

od čovjeka do čovjeka

od smrti do vječnosti

od mene do mene

od istine do duše.
Šta si ...?

San prekriven željom

da kažemo ono što bješe

ne znajući da se juće

oslikalo u svakom našem sutra

da je prošlost samo korak

ljepljiv od budućih zabluda

i snova prekrivenih željom

da kažemo ono što bješe.
Ko si ...?

Ko! Ti drhtavi saputniče

što kao samilost boliš

u svom dokazivanju

moje dobre savjesti

odbijene o hridi samoljublja.

Gdje si ...?

Sakrivena od pogleda

tiha moja, ne boj se

tvoj mir je put

a raskršća - tvoja čežnja.
Šta si, ko si, gdje si ...?

Nedokučiva si,

o majko postanka

svih naših istina i zabluda

svih naših laži i nadanja.

Postojiš li ...?

Ljubavi od čovjeka

postojiš li ...?
11.juni 1994.godine













































    * NAŠA MALA NADJA *





Rasuti smjeh - kao raspukao đerdan

rasuti biseri - kao nasmijano nebo

poneki oblačak - kao ukras u tvojoj kosi

tvoji koraci bisrtinom tvog oka - teku

zlatne ribice prčakaju prstićima tvojim

i trešnjin cvijet cvate usnama s med-grane

a niz prćasti brežuljak namreškan osmjehom

ponekad krene lavina - od jedne suze.
Sunce se zaigralo na jastuku

izvezenom srebrom mjesečine

golicajuć ti snove navine

čekajuć' da se probudiš

i započneš još jedan - NAŠ dan.



08.april 1994.godine















































          *   *   *





Odlazite ... Saputnik vam grijeh

u daleke svjetove, mrakom okovani

mjenjajuć' imena, mjenjajuć' smjeh

za šaku prevare, kao gosti nezvani.
I sve kao sjena će da mine

osim vječno korjen - postanka ostajanje

što je to čovjek bez domovine

do vječna prevara i vječno nestajanje.





07.april 1994.godine








































     *   *   *







U pupoljku sam pronašao vodopad
u samo jednoj kapi rose,
rađao se čitav svijet ...



mart. 1994.godine

























































         *   *   *





Nemoj draga da ti snovi

patnju u srce zabodu

što je to rat - do novi

krik ka slobodnom svodu.
Ne daj da zamute sjećanja

usnulu dušu, krikom je budi

još u noći - ne čekajuć dana

nek srcem tvojim potomstvo zarudi.
Ovo je samo tren mraka

što nam pute trnje zasvodi

plamteć', novi dan iznad oblaka

nove snove - snovima rodi.



17.mart 1994.godine









































           *   *   *



Sjećam se:

Bilo nas je - JEDAN.
Bilo nas je puno,

puno više od brojeva

kojima nas mjeriše.

Bilo nas je različitih

mnogo više od imena

kojima nas zvahu.

Bilo nas je malih i velikih

Bilo nas je slabih i jakih

puno više nego zemalja

u kojima živjesmo

i kojima nas ogradiše i razdvojiše

Bilo nas je i pametnih i glupih

mnogo više nego pravila

koje nam smisliše

da bi smo mogli živjeti.

Bilo nas je zaljubljenih

puno više nego mržnje

kojom hraniše svoje postojanje.
Bilo nas je, bilo puno

i mnogo ... mnogo više

Bilo nas je, bilo: JEDAN!

i ni jedan više.



15.mart 1994.godine









 
 
 
 
 




















               *   *   *



Uhvati vjetar za grivinu vremena

o željo moja - strašću okovana

ova tamnica kao mjesečeva sjena

zlo je stvorila i zlom je dana.
Ova tamnica rije tijelom, drobi

kosti, meso, za srce grize

al' moju dušu niko ne porobi

moji snovi slobodno njedrima klize.
A vrijeme! Taj grč postojanja

Koracima mojim tragove skriva

osjetih i sljepošću davanja

ne znadoh šta se to sa mnom zbiva.
Ne pati pišče! Ti si jeka

istina - što okovane dušom riju

Tvoje misli kao grom odjeka

nek sa njemošću straha, vječnu bitku biju.



12.mart 1994.godine



































 












       *   *   *





Što li moje misli tanano pjevuše

Dok ponoćna raskršća sljepošću tuku

I gle! Slapovi nježnosti evo se ruše

Na kazaljke ranjenike

Dok hromo, vječne sat-damare vuku.
To pjesma lebdi, uzglavlje mazi

Tihim korakom - tvom osmjehu hrli

Gdje su to naše pobjede, porazi

U ovoj raskoši slobode, što nas evo grli.



10.mart 1994.godine





























































  * M A R T *





Raskvašenim nebom stidljiv mart se rasu

Prve duge sunca vjetrovima jezde

toplim dahom proljeće u laganu kasu

Uzjahalo nemirne, ustreptale zvijezde.





mart. 1994.godine





























 
 
 
 
 










*   *   *



Proljeće 1994.- ratne

Dječije ruke procvale ljubičicama

Dječije duše tople i mile, kao

laste tek stigle sa juga

Dječiji snovi nedužni, kao

tek procvale cica-mace

Proljeće 1994.- ratne

i

Dječije riječi:

"Kad će kraj rata,

molim te, reci mi tata?"
Moja mala Nađa

to me je pitala i 1993.- ratne, 1992.- ratne

u proljeće - tek procvalo.

A ja,

ja sam čutao

i stavljao njeno cvijeće

u stranice tek pročitane knjige

sahranjujući ga, uz jedinu

molitvu i želju:

Da to bude poslednje ratno cvijeće...!



09.mart 1994.godine













 
 
 
 










*   *   *

Što li tvoje usne

o mojima sniju?
Dal' valove snene što obećanjem plove

mreškavim plavetnilom i neba i dubina

tražeći luke, tihih žala snove

što vapeć' jecaju, molitve s visina.
Neka tvoje ruke

željom moje miluju ...
Nježnom slutnjom leptirovih krila

lepršaju sjene, nježnost dodira

raspjevanim damarom ustreptalih bila

tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.
Dal; su naša tijela

kao cvijetna polja?
Polegla na ležaju paperjastog neba

ispod srca Zemlje, iznad duše Svemira

na uzglavlju od zvjezdanog srebra

pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.
Da li naša ljubav

ima početak i kraj?
Kao bezvrijema traje. Glasom zborit neće

Ne postoje riječi. Nema juće, danas, sutra

živi oštrinom nježnosti, britkom željom sječe

I stalno se rađa, kao nova jutra ...
I nek bude tako!

Nek' usne sniju, ruke miju

tijela žude.

I pjevaj,

o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom šutnjom

i nek traje opoj

pijanom srećom i vječnosti slutnjom.

08.mart 1994.godine







            
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
*   *   *

Što li je to,

što tražimo u sjećanju

kopajući sjetom rake starosti

sami sebi ...

što li je to,

u dušama uzavrelim

s dubina pakla i

visina raja i onoga između -

našeg postojanja.
što li je to?

što htjedoh reći, a posrnuh

sapleten o riječi, kao prepone

tržeći sam, stazama

trnjem posutim

a cvijećem svud okolo rascvjetalim

i ranjavim perom-stopalom

zagazih bolnim korakom stvaranja:
Jer, što rekoh - rekoh

što pomislih - utopljeno bješe

u gluhoj bjelini

vječno izazovnog, neispisanog

neba od papira.
što li je to,

što nas vragu tjera

s anđelom na ramenu

da poslednju kap na dlanu

pred očima žednog prospemo.
što li je to, što?

Na putu od rođenja -

što nam smrću prijeti

a mrtvima ponovnim

rođenjem se sveti.
što li je to ...

       što ...?

01.februar 1994.godine



















 
 
 
 
 
 
 


*   *   *



Ne,

ne mogu više gledati

smrt i jauk dana,

predskazanog da je to taj

kao sudbina i kao kletva,

jer predugo traje ovaj bolni grč

u kojem oplakasmo sve,

sve osim

suze djeteta zgrčenog

u očima bespomoćne majke.

Sve osim

kletve majke, razapete

izme|u života i smrti

izme|u dobra i zla.



01.februar 1994.godine



























 
 
 
 




 *   *   *



Majka Stvoritelj

stvori SVE

na dlanu dlanu ljubavi

porodi bespomoćni drhtaj nade ...
Na početku to bi -

prvi plač i prve želje

zvijezda padalica,

majčinski zagrljaj plavog okeana -

nebeskog svoda,

obješenog na uzglavlju

poput baldehina zvjezdanog.
I slavio se osmjeh

poljupcima dugim kao vrijeme

i prvi koraci - suncu u zagrljaj vječan

prve riječi saznanja

dvosjeklim mačem zavitlaše

sluteći gorčinu izvora istine,

tmine, što kovitlac bespuća samilosnog

posla u snove beznađa -

Jednog JA i jednoga TI ...
Majka Stvoritelj

stvori SVE,

svojim dahom - udahnu bespomoć riječi -

bez riječi,

Muk je spasenje,

istina neiskazana je jedina.
Majka Stvoritelj - reče

i samoj sebi porodi SVE

osim istine i dobrote.



31.januar 1994.godine



























 
 
 
 
 






 *   *   *





Tamo je kota, gdje sunce zalazi

krvava,

dal' zbog zalaska sunca, ili 

je to smrt mog druga ...
Koliko je samo kota i

zalazaka sunca

u ovoj našoj Bosni - krvavo?



09.januar 1994.godine









































 
 
 
 






*   *   *



Kakve li sreće,

pisati srećnu pjesmu

sjedeći i

puštajući jata lakoperih riječi

da lete od sjevera do juga

ovog pesprijekorno bijelog i

pomalo naivno-čednog lista

opalog s nekog drveta uspomena.
Kakve li sreće,

čekati novi dan

s purpura istoka i mramora zapada

igrajuć se suncem

kao dobar igrač - vremenom

štedeći dah jućerašnjih uzdaha

za sutrašnji jauk nade.
Kakve li sreće,

biti srećan

u svoj ovoj tuzi svemira

za svojim izgubljenim čedom

plavom planetom,

što joj ime bješe Zemlja.





31.decembar 1993.godine





















 
 
 
 
 
 








*   *   *



Kako se ono zvaše?

Bilo koji, bilo kada ...

A evo smrt ponovo jaše

Samotinjom punom jada

Pocrnjelim barjakom neba maše

putevima nepostojanja

vremenom bezvremenim.
Po polju sumraka

poredani snovi, red bezimeni

jedini,

savršeni poredak nestajanja,

jedan pored drugog

na uzglavlju slobode.
Odjekuju daljine

iskopanih raka

tupe oštrice praznine

crne očima, peku ...

Kako se ono zvaše,

Kako im imena bjehu?



21.decembar 1993.godine







































    

 
 
 
*   *   *





Dan je plakao

a ti si se smijala

ljubeći dlanove neba

svojom ljepotom i

nadmenoćšu,

grleći damare zemlje

svojom utrobom iskona.



14.decembar 1993.godine





























































 *   *   *



U tebi su sjene
svih mojih budućnosti
sakrivene,

tihe,
kao moje misli
posvećene tebi.



12.decembar 1993.godine









































 






 *   *   *





Ponoćni časovi minuše

Kolosjekom, pored mene

Peronima pustim samo sni hodiše

Praznih klupa odjekuju duše ...
A ja čekah da do|eš mi

u jedan od poljubaca koji

upućujem bljedilu mjesečevog uzglavlja

mirisnim sjećanjem opijen

čempresom tvog pazuha,

valovima grudi zaljuljan

tihim povećerjem tvog osmjeha uspavan.
Ponoćni čas promiče

kolosjekom, neuhvatljiv

A ja čekam na peronu

Jednom od mnogih,

Jedinom,

Voz koji će me odvesti

tebi u snove.



10.decembar 1993.godine











































*   *   *

Hladno ...
Nebo zadrhtalo, bijelo paperje opalo

kao behar ledeni po granama palo.
Evo me, tepam ti kroz snove

Kročim hridima svjetova novih

Dok sjene lelujavo praskozorju plove

Varajuć' javu, varajući snove.
Hladno,

a u srcu toplina pospana

polegla po osmjehu usnule noći

kap milovanja ko' s pupoljka rana

na dlanove nam pala s usana ponoći.
Evo me. Da!

Tu sam pored tebe

oslušni - to kuca

ovo srce vremenu prkos-damar tuče

Ja pjevam zagrljaj

Ti toplinu doma

dok behar ledeni vjetrom sjevera jauče.



04.decembar 1993.godine

























 
 
 
 
 
 
 




*   *   *

Ne zovite me imenom

jer što ime znaćit ima

u opijenosti bezvremenom 

jedinog nam svemira.
Ne govorite, dovoljne su misli

Srca zov svog pustite

čist kao izvora huk

i pustite, pustite

da utihne ovaj prokleti muk.
Pjevajte,

složno pjevajte

istinski, bez žalosti

al' ne spominjite imena

bit' će više radosti

bez bezličnih nam sjena.
Jer čovjek je čovjek,

a ne njegova sjena

I živjet će dovijek

I bez jedinog mu imena.
Ne zovite me, čutite!

Sve nas svemir izvorištu sprema

gdje smo jedno, bezimeno sretni

Jer i svemir svog imena nema.



03.decembar 1993.godine

































 
 






*   *   *

Tebi će većeras pjesma poletjeti

Makar me tvoji đuli ubili

Moje usne će na tvoje suze sletjeti

Kao slapovi u rijeku kad su se svili.
Ti ... Ti kao cvijet jedan-jedini

Onaj s plavetnila planina, neubran

što želju gordu s nježnošću sjedini

Drhteći na vjetrometini neba, kao pupoljak ran.
Ne daj snove ... Taj mehlem povećerja

Tihe sate, kad akšam ti grudi budi

Paperjem zvjezdanim, dlanovima sjena

Dok sabah zora istok-pjesmom gudi.
Evo plovim mekotom pogleda

Ovih naših, dobrotom okovanih

I dok mjesec na prijestolje sjeda

Ja te grlim, sjenama akšamlija ranih.
I nema tuge, dok ti lice blago

Smjehom usnulim žalovima rudi

I sve što je milo i sve što je drago

Tvojim postojanjem - ponovo se budi.



15.septembar 1993.godine

































 













 
 
 
*   *   *



     Otkucavale tihe ure

     Na uzglavlju mom

     Kao da nekud žure

     Igrajuć' se javom i snom.
Otkucaj svaki kao damar udara

S pučina beskraja, nemilosnog vremena

Nove puteve i raskršča stvara

Sijuć mozgom zrelih pitanja sjemena.
Gdje je početak? Gdje je kraj?

Dal' u sljedećem otkucaju

S kazaljki-putnica u očima mi sjaj

Gledajuć' njihovo putovanje u beskraj.
Sad znam! Ne tvrdim ...

I čovjek je putnik, a vrijeme saputnik

Početak je jasan,

Kraj izvestan

Izme|u koraci - tiho otkucavaju

Vode nas kraju - sigurnom beskraju.



13.septembar 1993.godine











































 























 
 






*   *   *



Nad sudbinom ne plaču robovi

dobrote,

Nad sudbinom plaču ukleti

od pakosti.



12.septembar 1993.godine





























 
 
 






























*   *   *

Dajte mi snove vaše

ali samo one

koji vas činiše

jutrom raspjevanim i

onako 

pomalo sjetnim.
Dajte mi vaše misli

ali samo one

koje nikad rekli niste

nikome ... ni u snu

One koje i jesu jedina istina

u vama.
Dajte mi vaše poljupce

ali,

samo one koje nikad ne izljubiste

samo one u kojima misli sagorješe

samo one u kojima snovi proplakaše.
Dajte mi vaše ruke

ali samo "one" kojima

grliste iskreno, drhtavo

samo one na kojima kap iskona

na dlanu nudiste.
Dajte mi, dajte

vašu ljubav

ali,

samo onu iz snova

samo onu iz iskrene misli

samo onu poljupcem sagorjelu

samo onu na dlanu orošenu.
Dajte mi, dajte ... ČOVJEKA

07.septembar 1993.godine







 
 















 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

*   *   *

Tebi prijatelju ću napisati pjesmu

I da znaš:

Nije ni sanjana - ni dosanjana

Već je našim smijehom milovana

kao najnježnija slutnja

da nestajemo u riječima

koje poklonismo pjesmi

opjevanoj - nedopjevanoj ...

I nek teče kao istina, dok:

Gledam ovaj brod od života

na valovima od snova,

kako zvoni praporcima

Naših istina i zabluda

Naših koraka i padova.
Tebi prijatelju ću poželjeti

sva pijanstva ovog svijeta

opijena žalovima milovanja

nasukana hridima ženskih oblina

tvojim usnama rascvjetalih

onih purpurnih zora od mora.
Da, poželjet ću ti i

sva ona tiha večernja zvona

koja dušom odzvanjaju, mirom

Sa zvonika ljubavi

Budeći postelje tople, mirisne

razigrane šapatom milovanja.
Sve ću ti poželjeti, osim

da igubiš naše sjene,

one iza - vjerne

one ispred - pune vjere

I one u nama -

kojima jesmo ...

Sve ću ti poželjeti, osim

da postaneš ubica

proklet od svih,

izgubljen od sebe i mene

Sve ću ti poželjeti, osim

da postaneš čovjek bez sjene.

22.juli 1993.godine

        
 


            
 
 





























 
 
 
 
 
*  *  *
Pišem za sve nas ...

Osuđene da poljupce

zamjenimo ždrjelima smrti

oduzimajući poslednju želju

osuđenom na smrt ...

nekome tamo - sa one druge strane

koji je i sam ljubio ždrijelo samrtno

upereno na nas ... na nas

kojima sad evo pišem.
Pišem za sve one ...

Osuđene da zagrljaj ljubavi

zamjene zagrljajem samrtnog hropca

ne razumijevajući: zbog čega, samo

ostajemo u čudu, preneraženi

otkrivši da su sve istine iste

u zagrljaju smrti.
Pišem za sve ...

koji zamjeniše ljubav - mržnjom

Pjevajući na grobu poginulog

opijeni bolom, uplakani

sudbinom ili očajem, mi

koji ne znadosmo da je ljubav

druga riječ za mržnju

da jedna drugu rađaju

zahvaljujući našim grjesima ...
Pišem i plaćem,

perom opijen

Pjevam i molim

željom drhtav

Vas, čiji daleki talasi eha

vračaju razbijene snove

o stijene vašeg sljepila.
Pišem za sve nas,

za sve vas ...

za sve one ...

za sve ...

Pišem, a svoja slova

sam ne prepoznajem

jer,

zamjenih vid - osjećajem

i plakah praznih očiju ...
16.juli 1993.godine







 
 
 
 
 
 





























 
 
 
*   *   *

Mi imamo jedno nebo

i zvijezde

one sanjalice i

one koje želje ispunjavaju ...
Mi rođeni na jedan datum

onaj koji se slavi 

kao rođendan planete

ove naše jedine ...
Mi opjevani pjesmom

našim jedinim riječima

nedorećeni vašim mislima ...
Mi izgubljeni s ljubavlju

na vašim usnama

tamo negdje gdje poljubac počiva

u opoju snova vaših.
Mi i vi

grlimo i ljubimo

sva nova rođenja u

kojima nas nema,

nova rođenja tiha i čista

bezgrjećno nezagađena

ovom sadašnjošću ...
Mi i vi

i naše potomstvo ...



07.juni 1993.godine



















 
 
 























 
 
 




 *   *   *



Gdje smo to?
Na pučini bezdana,

laticama posutoj

zlatnim vjetrom nošeni

snovima ove zemlje, prkosne,

ovog neba -

našim suzama pokislog.
Gdje smo to? Gdje!

naši tragovi strepnjom kliču:
"O zemljo, tvoja su njedra

pocijepana, našim očima podojena ...

 O zemljo - mati,

tvoj poljubac na usnama naroda tvoga

još slatkim snovima miriše ..."
Gdje smo to?
U imenima svojim zarobljeni

Bezimeni,

Bezimeni ...

Gdje smo to -

do u vječnoj potrazi

za nama samima ...



18.maj 1993.godine



























 
 
 
 
 
 
 








*   *   *



Pogledajte svoje snove: vi grješni
Svojim dlanom pomilujte usne

neizljubljene

od bijesa do grča i

ono malo sreće izme|u iskušenja

bacite pred noge

nekog vašeg boga ... Boga

koji vam je oprostio vaše postojanje,

stvorivši vas ...
Pogledajte svoje snove!
U njima: ni prhke zemlje

        ni slobodnih ljudi

        ništa

Samo nebo plače

ljubeć vas poslednji put

krvavim usnama koje mu vi izjedoste.
Nezahvalnici! Vaše postojanje

je smrt,

a vaša smrt

novi život, obljubljen praskozorjem postanka.



15.maj 1993.godine































 
 
 
 




B O S N A



Tamo negdje između tebe, između mene

između NAS

Ni juće, ni danas, ni sutra - nego:

vječno SAD

I uvijek:

Smjehom oplakana

Suzama nasmijana

I uvijek:

u ljubavi - nesretna

u patnji - ponosna

u sreći - skromna

u davanju - bezgranična

I onako jednostavno: JEDNOSTAVNA

U svom bistvovanju: VJEČNA

Desila se BOSNA ...

    Tamo negdje ...



14.maj 1993.godine

































 
 
 
 
 






*   *   *



Ko plače? To

misli lutaju

snovi sanjaju

jutra se bude - SLOBODNA
Ko plače?
Niko, niko

to vjetar šumi

kroz zgrčene ruke ...
Ko plače?
Samo jedna kolijevka

za svojim malim čedom

i

da li vam se čini da
   Neko plače!



04.maj 1993.godine





























 
 
 
 
 
 






*   *   *



Vi znani i neznani
Prag prošlosti ispred

vaših drhtaja

vašeg sna ...

Otvoreno nebo budućnosti

iza vaših djela

vaše vjere.
Vi znani i neznani

Nikad zaboravljeni na usnama

Kao poljupci koji vole i bole
Vaši poljupci -

naša bol

bol neprebolna za ljubavlju

koju nam uzeše.
Vi znani i neznani

Mi grješno smrtni.



02.maj 1993.godine





































 
 
 






*   *   *



Za njih je osmi krug pakla

a za tebe deveti ...

jer svojom šutnjom pokrenu

ruku krvnika, krv osvetnika

bez riječi,

u očaj milione molitvi

u jednu si slio

protiv sebe pakao pokrenuo!
San je dosanjan, "visosti"

Tamo negdje izme|u života i smrti

Tamo daleko ...

Mrtvi snovi balkanski ...



19.april 1993.godine

































 
 
 
 
 








*   *   *



Sad ...

Trenutak vječan. Treptaj ...
Zvižduk nebeskog prokletstva

i pijane oči bez sna, u grču
Trenutak za život i smrt

Samo tad je kocka bačena

Realnost zgrčena i smrt u oči gledana ...
Jedna je ruka usmrtila 50... 60...

Ruka zla, um još prljaviji

i sve bez plača, ljudskoga jecaja

Daleko negdje na Balkanu mre ...
Gotovo ... Samo zlo sjećanje

Snovi u krvi i jedan izbljedjeli stih:
"Sve dalje je i dalje do neba

moja Visosti ...

 Sve dalje i dalje je ..."



15.april 1993.godine



































 
 
 
 




*   *   *



Gdje je ljubav?
Dal' od čovjeka do Boga

il' od Boga do čovjeka ...
Il' u čovjeku živi

iskra da ljubi

samo svoju riječ, samo svoje snove.
Gdje je ljubav?
U stegama prošlosti,

u snovima sadašnjosti ili

u praskozorju  budućnosti ...
I nigdje ljubavi

do u grču slobode!



14.april 1993.godine